Computer world
“Ne, ja nemam pojma i stvarno nisam upućen”, moja je rečenica koju kao pomahnitali budista mantru - lično ponavljam, ovih dana. Sve je počelo nekako naivno, onako kako se na grani nekog planinskog drveta formira mala grudvica, koja će nekih dvadesetak kilometara, kao lavina sravniti selo u dolini. Ne, daleko sam ja od onih likova koji nezainteresovano posmatraju svet oko sebe, ali sam dovoljno blizu da to u skorije vreme postanem nalik takvima.
Sigurno imate nekog u svojoj blizini ko nije imao kompjuter, takođe sigurno imate nekog ko je navedenu skalameriju po prvi put nabavio. Takođe imate nekog kome je kompjuter neophodan, kao što znate nekog kome služi da na monitor okači uštirkani milje ili kaže prijateljima i poznanicima kako je on eto, onomad išao gradom i nešto ga “puklo” jer svi imaju konp a eto on baš nema. Eto On šetao tako gradom, spopao ga s vrata malog računarskog šopa prodavac koji mu je uvalio “sve u full - u”. Ovo u “full-u” podrazumeva sve što je bilo u radnji od periferija, sem USB fena za kosu. Jeste tačno je da nema šta da se skenira ali tu je skener, jeste da predsednik kućnog saveta štampa jedini dokument koji se u Njegovom životu čita, to su proglasi tipa:“Mole se stanari da....”, ali On ima i laserski štampač. Zatim je tu bežična tastatura i bežični miš koji se igrom slučaja odmah zagubio, jer nije “privezan za kompjuter”. Zatim džojped i gejmped. “za malog”, podloga za miša sto sija svetlom provincijskih svadbenih šatri. Naravno tu je i neizbezna tabla sa olovkom za unos teksta - ručno. Da skratimo, puno ničega što košta “nešto”.
Što bi rekli naši stari:”Kad se dete rodi - valja ga ljuljati”. No kako “ljuljati” tek pridosšli konpjuter? Naravno zvati poznanike i prijatelje na “čast”. Tako On i ja između ostalih “zaljuljasmo” taj kompjuter. On koji je ubeđen da sam mu prijatelj, i ja koji sam ubeđen da bi to mogao biti samo pod uslovom da On promeni svoje stavove o prijateljstvu. Palo je i meze, malo nesto na čačkalicu da se nabode. Jeste da se nismo videli dugo, jeste da gotovo i nemamo o čemu da razgovaramo, sve to stoji. No. “prijatelji” se nađu u nevolji, bar su mene moji tako pogrešno učili. Nevolja je bila instalacija operativnog sistema. Čuo On od nekog ortaka da je Links “majka Mara”, da tamo “sve fercera”. OK instaliramo Linuks, al za svaki slučaj da mi instaliramo i Widows, da “mali” ima de da se igra. I onda kad smo vec to uradili okinemo i Ofice, Operu, ovo i ono... I sve mi to zavrsimo i odem ja presretan kući, eto jedno dobro sam učinio, kad ne lezi vraže - telefon. “E sta se radi, vidi ja ga palim on nece,...”, kako neće upitah se ja, “neće stiskam ovo dugme i nista”. O da stiskao je manje dugme, jer veliko je dovoljno veliko da uplaši čoveka. “Tako ga resetuješ, na veliko ga pališ”, ja se udubih u objašnjavanje, “resetujes ga kad pobrljavi”. Ne prođe od tad dvanaest Bajrama kao u onoj pesmi o babi Atifu sto je posao niz prugu od Zabranjenog pušenja, već tričavih dvanaest minuta:”Halo, e sta se radi? E, vidi on se blentavio ja sam ga stiskao sad mi sve plavo”. “Probaj da pomeriš miša”, dobronamerno procedih ja, “Nema miša, ustvari imam ga al ga nema na ekranu, nema čak ni onih kučića (čitaj pozadine), piše neki Bios”.... Prošlo je još par dana, a zatim još par nedelja, a zatim još par meseci,... Za očekivati je bilo da se maknemo sa mukotrpne priče o velikom i malom dugmetu, ali jok.... Ja svre češće gledam u identifikaciju poziva, glumim neodložne poslove, “samo da tetki odnesem lek”.... Nisam siguran moram li odgovarati na pozive. Ubih se objašnjavajuci da Bios nije operativni sistem i da tu nema sta da se “opravi”. I tako dani prolaziše ja sve živčaniji, dvadeset i devet puta bar odgovaram na jedno isto pitanje... Trideseti put plakao bi ko devojčica,....
Povremeno usred “racunarske torture” i odlutam u mislima, a kad odlutam setim se onog dana kad mi je trebalo 20 evra pod hitno... Kad sam skupljao kintu, neću Vam reći za šta,... Svi mi imamo “prelomne trenutke”, e pa recimo da je to bio jedan od mojih. “E brate pa nemam sad, gde me sad nadje, znaš ovi moji boga oca pojedoše, pojeli bi i masnu krpu samo da mogu, mislim kapiram te ja....”, kraj citata. Rok do sutra bio je predug za mog “prijatelja”. Sad kao ja treba ovde da izvučem neku bombastičnu poentu, da bi kao ovaj blog ispunio očekivanja čitaoca. Šipak, reći ću samo da pojedini ljudi i pojedini računari mogu da budu baš dosadni.