(ne)Prijatelji
Nikad mi nije bilo jasno čemu služe blogovi. Još manje razumem blogere! Sve bi mi to još bilo konfuznije, da nije Twiter-a i twiteraša. Ostaje mi i dalje misterija koja čar leži u činjenici da obaveštavaš svet da te je upravo popreko pogledalo komšijsko kuče itd. Pa makar bio i Obama - lično. Zahvaljujući Twiter - u blog mi deluje puno privlačnije, ako ništa drugo daje više prostora da se omane u pravopisu. Dakle ono što Vam ovako s početka vođenja ovog blog-a čvrsto obećavam, jesu greške ne samo pravopisne, nego stilske i tematske.
Danas tvrditi da ste inovativni u bilo kom smislu, pa i u pisanju, ravno je laži da ste pronalazač parne mašine. Zato ne želim da lažem da će Vam od čitanja ovog blog-a bilo šta u njemu dati povod za dublje i konstruktivnije razmišljanje - na bilo koju temu. Takođe bila bi totalna obmana kada bih tvrdio da imam pretenziju da Vas ičemu podučim, ostaviću to mudrijima. Pišući ovo setio sam se jedne bajate izreke koju je u sličnu beležnicu (naravno ne blog) zabeležio jedan pomalo zaboravljeni pisac:"Čoveku su potrebni i prijatelji i neprijatelji, jedni da ga kleveću, a drugi da mu to dojave".
Dakle, moja namera je da Vas klevećem, a što je još gore klevetaću i vaše prijatelje i neprijatelje. Od Vas zavisi oće li Vam to dojaviti ili će te biti aktivniji i dojaviti im! Time smo kvit, ja imam čitan blog - vi prijatelje i neprijatelje. Zar to nije fer ponuda ? U suprotnom ja ču i dalje misliti loše o svima vama, samo neću imati živaca da pišem nešto što niko ne čita, tj. nikad bi ste saznali kolko Vas klevećem. Naravno da to ne bi bio neki veliki gubitak za Vas ali samo u slučaju da niste stigli do ovog reda teksta, što je dokaz da sam uspeo da Vas privučem i da vas negde u krajičku mozga džara onaj glasić koji kaže:"A šsta li sad ovaj hoće?".